Za početak, pogledajte ovaj klip:
Pre dve godine sam napisao blog o tome na koje načine su sve intenzivni treninzi i promena ishrane uticali na moj život u pozitivnom smislu. Mislim da ni tim kao ni ovim postom neću “otkriti toplu vodu”, ali zbog količine pitanja koja sam dobio u prethodnih par meseci (uglavnom na Facebooku), odlučio sam da se vratim temi zdravog života i treniranja uz svog ličnog trenera Momira Isenija, koji je još pre dve i po godine, kada smo počeli sa radom razbio moje mnogobrojne predrasude o onome šta mogu da uradim sa svojim telom, zdravljem, načinom razmišljanja, i što je najbitnije – životnom filozofijom.
Evo korisnih linkova:
www.xtnsity.com i www.facebook.com/xtnsity
Ukratko o meni i mojoj istoriji bavljenja sportom.
Mislim da mogu nabrojati manje sportova kojima se od detinjstva nisam bavio nego onih kojima jesam. Nažalost, izuzev rekreativnog plivanja i jahanja teško da sam i u čemu bio uspešan. Profesionalno se nikada nisam bavio nijednim od sportova koje sam trenirao a među njima su se našli: fudbal, košarka, odbojka, jahanje, tenis, karate i plivanje (gde sam možda imao i najvidljivije rezultate). Naprosto nisam bio zainteresovan da se ičemu posvetim ozbiljno do svoje 21. godine, tačnije do 2009. godine kada sam krenuo u teretanu. Ipak prve ozbiljne i primetne promene u mom životu počinju 2011. godine kada sam već imao 23 godine.
Iako sam nizak (175cm) i sklon gojenju, mogu da se pohvalim time da zaista nemam velikih poroka izuzev konzumiranja čokolade. Nikada nisam pušio, alkohol pijem par puta godišnje, ne volim da jedem masno i svega sam par puta za ovih 26 godina iskusio periode kada sam se prejedao, te samim tim i drastično gojio. Međutim, ta moja zavisnost od čokolade me je koštala zdravlja i nagomilavanja kilograma. Bilo je dana kada sam bio u stanju da pojedem 300g Milke ujutru, 300g uveče, pa i 100g između, u toku dana. Dakle to je 700g čokolade što je oko 3,700 kalorija dnevno. Na to dodajte i regularne obroke, a potom i nedostatak fizičkih aktivnosti. Onda će vam biti vrlo lako da zamislite zašto sam sa 16 godina na 169cm visine imao 78kg. To je najveća kilaža koju sam do sada imao i period života kada sam (ne samo zbog toga, ali vćinski) bio najnezadovoljniji sobom.
Kada mi je preselo narušavanje sopstvenog zdravlja i loš fizički izgled?
Početkom 2009. godine sam krenuo u jednu teretanu, na jesen sam se prebacio u drugu (Extreme gym, u koju i danas idem), ubrzo potom počeo da radim sa ličnim trenerom do sredine 2010. nakon čega sam napravio pauzu i počeo da se gojim (ponovo) sve više i više. Pred kraj 2011. sam odlučio da moram da napravim rez i ozbiljno se posvetim svom zdravlju ali i izgledu. Na ovih već pomenutih 175cm imao sam 75,5 kg i preko 13% masti u organizmu. Ako već moram plastično da prikažem situaciju u kojoj sam se nalazio – smučilo mi se da mi se sve pantalone cepaju između nogu, da mi ruke izgledaju “pihtijasto”, ramena spušteno a zadnjica, citiraću kolegu sa fakulteta – kao “karta sveta”. Osim toga, zbog silne konzumacije šećera sve više sam počeo da osećam gorušicu, nisam mogao normalno da spavam, ali najgora stvar u svemu tome je bila da sam počeo da se osećam neprijatno u društvu drugih ljudi pa sam izbegavao da izlazim i krećem po mestima gde je više ljudi, jer sam sam sebi bio odbojan. Premda nisam bio predebeo, način na koji sam se gojio (butine i zadnjica) je otežavao moje kretanje te sam radije ostajao kod kuće i nastavljao da se gojim, odbijajući da se pokrenem i preduzmem nešto po pitanju svega ovoga. Ipak, imao sam sreće da mi je najbolja prijateljica preporučila trenera koji je u roku od 3 meseca uspeo da mi pomogne da potpuno transformišem svoje telo i sa 75,5 dođem na 67 kg i preoblikujem salo u mišićnu masu. Transformacija u periodu od novembra 2011. do februara 2012. je najdrastičnija koju sam ikada imao do sada. To se svakako ne bi dogodilo da nisam čvrsto odlučio da se promenim, ali i da kraj sebe nisam imao osobu koja je veliki stručnjak, vrlo strpljiva i puna razumevanja, i veći prijatelj od većine ljudi koji su bili deo mog života ili pak i dalje jesu.
Gde većina ljudi obično greši?
Većinu ljudi koju sam upoznao u Beogradu pre svega mrzi da se pokrene, i to ne samo kada su u pitanju fizičke aktivnosti, već generalno – u sferama obrazovanja, posla, međuljudskih odnosa itd. I to uglavnom zbog nekog predubeđenja da nešto ne mogu ili da, eto, od rođenja nisu u stanju. Ta polazna tačka da nešto ne možete je glavni faktor koji odmaže i demotiviše, a u 90% slučajeva je apsolutno netačna. Evo par stvari koje sam mislio da ne mogu, a koje su se ispostavile kao potpuno netačne (pretežno su vezane za fizičke aktivnosti):
1. Mislio sam da nikada neću imati trbušnjake tj. famozne “pločice”,
2. Mislio sam da nikada neću moći da smanjim obim svojih butina zbog jakih kvadricepsa,
3. Mislio sam da će mi ramena zauvek ostati spuštena i uska,
4. Mislio sam da su mi bicepsi toliko slabi da ma koliko radio na njima neće biti nikakve promene,
5. Mislio sam da će mi zadnjica uvek biti ogromna i da nikada neću izgledati proporcionalno,
6. Mislio sam da neću moći da živim bez čokolade,
7. Mislio sam da neću moći da se odreknem belog hleba i brze hrane,
8. Mislio sam da je prilagođavanje zdravoj ishrani i uvođenje treninga 5-7 puta sedmično prevelika žrtva koju neću podneti,
9. Mislio sam da će mi biti potrebna cela večnost da postignem vidljive rezultate,
10. Mislio sam da ću se u teretani “nabildovati”
Ovo su samo neke od predrasuda koje sam uz pomoć mog trenera uspeo da razbijem u roku od tri meseca.
Zašto baš lični trener i zašto je bitno odabrati pravog?
Moje mišljenje je da većina ljudi koja samoinicijativno dolazi u teretanu zaista ne zna koji mišić kojom vežbom ili pak spravom pogađa. Potom, većina ljudi pogrešno izvodi vežbe koje je videla od nekog drugog ili načula da “valja”. Dobar deo ljudi živi u zabludi da je “masa majka”, pa makar ona bila i zgusnuto salo. Takođe, ljudi su opsednuti brojem ponavljanja a ne ispravnošću izvođenja vežbi. Ali najveća zabluda od svih je da se mišići ne mogu formirati bez tegova. Moj trener već preko godinu dana uopšte ne radi sa tegovima i ne samo da nije izgubio mišićnu masu već se još više izdefinisao, a mišići se dodatno izoštrili. Ja sam negde na pola puta da napustim rad sa tegovima. Još uvek ne odustajem od nekih zamisli, ali polako menjam način razmišljanja (promene su ključne u postizanju bilo kakvih rezultata).
Ne bih nikoga omalovažavao niti diskreditovao, ali i mimo teretane u koju idem (Extreme gym) sam naletao na mnoštvo trenera koji raspolažu ili vrlo limitiranim ili nikakvim znanjem o ljudskom telu pa tako i o svom poslu – treniranju ljudi. O tome da nismo svi isti i da je ishrana presudan faktor nema potrebe da govorim. Čim čujem da trener preporuči “jedi od svega po malo”, jasno mi je koliko je sati. Takođe, kada vidim nekog da tera svoje klijente da rade na pek dek mašini do iznemoglosti, samo pomislim na to koliko se vremena izgubi ni na čemu.
Jako je bitno da je trener 100% posvećen svom klijentu i da prati njegov progres (za to odvajate svoj novac i vreme – cenite to). Neophodno je da se definišu racionalni ciljevi, napravi taktika koja vodi ka postizanju istih, i pre svega plan ishrane. Takođe, komunikacija je od presudne važnosti. Vaš trener uvek mora da zna kako se osećate i da li vam odgovara ono što radite, ali i da nadgleda kako to radite. Konkretno mislim na izvođenje svih vežbi (i svih serija). Da bi neko mogao da ostvari sve pomenuto, potrebno je dosta znanja kao i ostvarenih rezultata. Malo ko u Srbiji poseduje bilo kakav sertifikat za treniranje (bilo domaći ili međunarodni), ali sa ponosom mogu istaći da je Momir bio prvi trener u našoj zemlji sa ISSA sertifikatom (International Sports Sciences Association – http://www.issaonline.edu)
Sami sertifikati koje je godinama sticao se ne bi mogli nizati da se i on sam konstantno nije usavršavao i radio na sebi.
Informacije o XTNsity programu i treninzima.
Pre nego što vas uputim na Momirov sajt, istakao bih da je nakon rezultata koje sam postigao barem petnaestak osoba krenulo kod njega na treninge i svi su bez izuzetka ostvarili daleko više nego što su mislili da mogu i(li) planirali. Neki su skinuli i po 30 kg, neki su se definisali na način na koji su mislili da je nemoguće, ali ono što je najbitnije – svi su promenili pristup životu i postali zadovoljniji sobom.
Sve informacije o vrstama, trajanju i cenama treninga možete dobiti od samog Momira kontaktirajući ga preko sajta www.xtnsity.com na kom se nalazi njegov kontakt telefon i mail, ali i putem facebook strnice – www.facebook.com/xtnsity
Ovo ističem ne zato što su cene treninga misterija, već što Momir zaista sa svima radi drugačije i sve zavisi od dogovora koji zavisi od vaših želja i ciljeva.
Šta raditi ako se vratite na staro?
Biću iskren – nakon što sam 6 meseci bio na high protein dijeti (ne izgladnjivanju, već načinu ishrane), koju sam prilagodio sebi (namirnice koje sam konzumirao – pileće meso, teletina, riba, brokoli, spanać, zelena salata, proteinski šejkovi, voda i naravno kompleks multivitamina kao suplement ishrani), jednim svojim nesmotrenim gestom sam stvorio sebi zdravstvene probleme u domenu lojnih žlezdi u pazušnim jamama tako da mesec i po nisam mogao da ispružim ruke (desnu sam jedva pomerao, a malo je falilo da dobijem sepsu, no terapijom longacefom sve to je sprečeno).
Da ne davim dalje sa time – napravio sam glupost, koja nije imala veze sa treninzima, ali se odrazila na to da više nisam mogao da treniram, i onda sam u procesu oporavka, što zbog nervoze što zbog očaja počeo da jedem više nego uobičajeno, vratio čokoladu na meni i drastično smanjio kretanje. Rezultat je bio +6 kg za tri meseca. Međutim, kada sam se u potpunosti oporavio i shvatio da rizikujem da se vratim na stanje od pre nepunih godinu dana koje me je činilo nezadovoljnim i ujedno narušavalo moje zdravlje, odlučio sam da se vratim treninzima. U mojim očima delovalo je kao da krećem od nule, ali istina je da se i pored svega što mi se dogodilo nikada nisam vratio na ono “staro”, već sam napravio jedan korak unazad, što sam ubrzo ispravio sa nekoliko koraka unapred. Od tada sam vodio tu jedinu bitku sa sobom – čokolada ili život bez nje, i evo trenutno sam 37 dana bez čokolade (ili bilo kojih drugih slatkiša), nemam želju za ponovnom konzumacijom, i to je moj lični rekord od juna 2012. kada sam, hajde da kažem, “ispao iz forme” i periodično se vraćao u istu.
Poenta je – kada jednom načinite krupne korake i promenite iz korena sopstveni život, bez obzira na povremeno skretanje sa putanje, nikada se ne možete vratiti na ono nepoželjno staro, osim ako u potpunosti ne dignete ruke od sebe, svog zdravlja i života.
Dodatak – Većina ljudi se protivi proteinima kao suplementima u ishrani, pa mogu reći i moj trener, ali meni zaista nekada dobro dođu da premostim glad ili mi pak omoguće da nastavim sa dnevnim aktivnostima kada mi objektivno nije potreban ceo obrok.
Kako moji dani inače izgledaju?
Ja nisam osoba koja voli da izlazi po klubovima, dolazi kući u 5,6 ujutru, pije alkohol ili konzumira ikakve narkotike. Zvuči stereotipno i smešno, ali zaista jeste tako. Za jednu prosečnu mladu osobu, naročito u Beogradu, većina bi moj život okarakterisala kao “dosadan”. Meni pak nije. Zanimaciju nalazim u pisanju (trenutno diplomskog rada, ali i kratkih priča), šetnjama, odlascima u bioskop i putovanjima.
Ne trošim pare na izlaske i sve što uz to ide, pa onda svoje troškove mogu drugačije da rasporedim. Naravno, to sam samo ja, i za sada to je bio jedini način funkcionisanja mog života koji je “urodio plodom”. Bilo kakvo izbacivanje iz ravnoteže, pa i nedostatak te meni preko potrebne rutine bi nosio loše rezultate.
Opet, poznajem ljude koji uspevaju sve – i da izlaze, i da postižu mnogo više uspeha na obrazovnom i poslovnom planu od mene, pa i da redovno treniraju, ali ja naprosto nisam takav tip osobe. Najbitnije je da pronađete ono što vas ispunjava i da sami kreirate život kako bi bili što srećniji i produktivniji.