Treninzi i ishrana (lično iskustvo)


workout

 

Za početak, pogledajte ovaj klip:

Pre dve godine sam napisao blog o tome na koje načine su sve intenzivni treninzi i promena ishrane uticali na moj život u pozitivnom smislu. Mislim da ni tim kao ni ovim postom neću “otkriti toplu vodu”, ali zbog količine pitanja koja sam dobio u prethodnih par meseci (uglavnom na Facebooku), odlučio sam da se vratim temi zdravog života i treniranja uz svog ličnog trenera Momira Isenija, koji je još pre dve i po godine, kada smo počeli sa radom razbio moje mnogobrojne predrasude o onome šta mogu da uradim sa svojim telom, zdravljem, načinom razmišljanja, i što je najbitnije – životnom filozofijom.

Evo korisnih linkova:

www.xtnsity.com i www.facebook.com/xtnsity

 

Ukratko o meni i mojoj istoriji bavljenja sportom.

Mislim da mogu nabrojati manje sportova kojima se od detinjstva nisam bavio nego onih kojima jesam. Nažalost, izuzev rekreativnog plivanja i jahanja teško da sam i u čemu bio uspešan. Profesionalno se nikada nisam bavio nijednim od sportova koje sam trenirao a među njima su se našli: fudbal, košarka, odbojka, jahanje, tenis, karate i plivanje (gde sam možda imao i najvidljivije rezultate). Naprosto nisam bio zainteresovan da se ičemu posvetim ozbiljno do svoje 21. godine, tačnije do 2009. godine kada sam krenuo u teretanu. Ipak prve ozbiljne i primetne promene u mom životu počinju 2011. godine kada sam već imao 23 godine.

Iako sam nizak (175cm) i sklon gojenju, mogu da se pohvalim time da zaista nemam velikih poroka izuzev konzumiranja čokolade. Nikada nisam pušio, alkohol pijem par puta godišnje, ne volim da jedem masno i svega sam par puta za ovih 26 godina iskusio periode kada sam se prejedao, te samim tim i drastično gojio. Međutim, ta moja zavisnost od čokolade me je koštala zdravlja i nagomilavanja kilograma. Bilo je dana kada sam bio u stanju da pojedem 300g Milke ujutru, 300g uveče, pa i 100g između, u toku dana. Dakle to je 700g čokolade što je oko 3,700 kalorija dnevno. Na to dodajte i regularne obroke, a potom i nedostatak fizičkih aktivnosti. Onda će vam biti vrlo lako da zamislite zašto sam sa 16 godina na 169cm visine imao 78kg. To je najveća kilaža koju sam do sada imao i period života kada sam (ne samo zbog toga, ali vćinski) bio najnezadovoljniji sobom.

Kada mi je preselo narušavanje sopstvenog zdravlja i loš fizički izgled?

Početkom 2009. godine sam krenuo u jednu teretanu, na jesen sam se prebacio u drugu (Extreme gym, u koju i danas idem), ubrzo potom počeo da radim sa ličnim trenerom do sredine 2010. nakon čega sam napravio pauzu i počeo da se gojim (ponovo) sve više i više. Pred kraj 2011. sam odlučio da moram da napravim rez i ozbiljno se posvetim svom zdravlju ali i izgledu. Na ovih već pomenutih 175cm imao sam 75,5 kg i preko 13% masti u organizmu. Ako već moram plastično da prikažem situaciju u kojoj sam se nalazio – smučilo mi se da mi se sve pantalone cepaju između nogu, da mi ruke izgledaju “pihtijasto”, ramena spušteno a zadnjica, citiraću kolegu sa fakulteta – kao “karta sveta”. Osim toga, zbog silne konzumacije šećera sve više sam počeo da osećam gorušicu, nisam mogao normalno da spavam, ali najgora stvar u svemu tome je bila da sam počeo da se osećam neprijatno u društvu drugih ljudi pa sam izbegavao da izlazim i krećem po mestima gde je više ljudi, jer sam sam sebi bio odbojan. Premda nisam bio predebeo, način na koji sam se gojio (butine i zadnjica) je otežavao moje kretanje te sam radije ostajao kod kuće i nastavljao da se gojim, odbijajući da se pokrenem i preduzmem nešto po pitanju svega ovoga. Ipak, imao sam sreće da mi je najbolja prijateljica preporučila trenera koji je u roku od 3 meseca uspeo da mi pomogne da potpuno transformišem svoje telo i sa 75,5 dođem na 67 kg i preoblikujem salo u mišićnu masu. Transformacija u periodu od novembra 2011. do februara 2012. je najdrastičnija koju sam ikada imao do sada. To se svakako ne bi dogodilo da nisam čvrsto odlučio da se promenim, ali i da kraj sebe nisam imao osobu koja je veliki stručnjak, vrlo strpljiva i puna razumevanja, i veći prijatelj od većine ljudi koji su bili deo mog života ili pak i dalje jesu.

 Gde većina ljudi obično greši?

Većinu ljudi koju sam upoznao u Beogradu pre svega mrzi da se pokrene, i to ne samo kada su u pitanju fizičke aktivnosti, već generalno – u sferama obrazovanja, posla, međuljudskih odnosa itd. I to uglavnom zbog nekog predubeđenja da nešto ne mogu ili da, eto, od rođenja nisu u stanju. Ta polazna tačka da nešto ne možete je glavni faktor koji odmaže i demotiviše, a u 90% slučajeva je apsolutno netačna. Evo par stvari koje sam mislio da ne mogu, a koje su se ispostavile kao potpuno netačne (pretežno su vezane za fizičke aktivnosti):

1. Mislio sam da nikada neću imati trbušnjake tj. famozne “pločice”,

2. Mislio sam da nikada neću moći da smanjim obim svojih butina zbog jakih kvadricepsa,

3. Mislio sam da će mi ramena zauvek ostati spuštena i uska,

4. Mislio sam da su mi bicepsi toliko slabi da ma koliko radio na njima neće biti nikakve promene,

5. Mislio sam da će mi zadnjica uvek biti ogromna i da nikada neću izgledati proporcionalno,

6. Mislio sam da neću moći da živim bez čokolade,

7. Mislio sam da neću moći da se odreknem belog hleba i brze hrane,

8. Mislio sam da je prilagođavanje zdravoj ishrani i uvođenje treninga 5-7 puta sedmično prevelika žrtva koju neću podneti,

9. Mislio sam da će mi biti potrebna cela večnost da postignem vidljive rezultate,

10. Mislio sam da ću se u teretani “nabildovati”

Ovo su samo neke od predrasuda koje sam uz pomoć mog trenera uspeo da razbijem u roku od tri meseca.

Zašto baš lični trener i zašto je bitno odabrati pravog?

Moje mišljenje je da većina ljudi koja samoinicijativno dolazi u teretanu zaista ne zna koji mišić kojom vežbom ili pak spravom pogađa. Potom, većina ljudi pogrešno izvodi vežbe koje je videla od nekog drugog ili načula da “valja”. Dobar deo ljudi živi u zabludi da je “masa majka”, pa makar ona bila i zgusnuto salo. Takođe, ljudi su opsednuti brojem ponavljanja a ne ispravnošću izvođenja vežbi. Ali najveća zabluda od svih je da se mišići ne mogu formirati bez tegova. Moj trener već preko godinu dana uopšte ne radi sa tegovima i ne samo da nije izgubio mišićnu masu već se još više izdefinisao, a mišići se dodatno izoštrili. Ja sam negde na pola puta da napustim rad sa tegovima. Još uvek ne odustajem od nekih zamisli, ali polako menjam način razmišljanja (promene su ključne u postizanju bilo kakvih rezultata).

Ne bih nikoga omalovažavao niti diskreditovao, ali i mimo teretane u koju idem (Extreme gym) sam naletao na mnoštvo trenera koji raspolažu ili vrlo limitiranim ili nikakvim znanjem o ljudskom telu pa tako i o svom poslu – treniranju ljudi. O tome da nismo svi isti i da je ishrana presudan faktor nema potrebe da govorim. Čim čujem da trener preporuči “jedi od svega po malo”, jasno mi je koliko je sati. Takođe, kada vidim nekog da tera svoje klijente da rade na pek dek mašini do iznemoglosti, samo pomislim na to koliko se vremena izgubi ni na čemu.

Jako je bitno da je trener 100% posvećen svom klijentu i da prati njegov progres (za to odvajate svoj novac i vreme – cenite to). Neophodno je da se definišu racionalni ciljevi, napravi taktika koja vodi ka postizanju istih, i pre svega plan ishrane. Takođe, komunikacija je od presudne važnosti. Vaš trener uvek mora da zna kako se osećate i da li vam odgovara ono što radite, ali i da nadgleda kako to radite. Konkretno mislim na izvođenje svih vežbi (i svih serija). Da bi neko mogao da ostvari sve pomenuto, potrebno je dosta znanja kao i ostvarenih rezultata. Malo ko u Srbiji poseduje bilo kakav sertifikat za treniranje (bilo domaći ili međunarodni), ali sa ponosom mogu istaći da je Momir bio prvi trener u našoj zemlji sa ISSA sertifikatom (International Sports Sciences Association – http://www.issaonline.edu)

Sami sertifikati koje je godinama sticao se ne bi mogli nizati da se i on sam konstantno nije usavršavao i radio na sebi.

 

Informacije o XTNsity programu i treninzima.

Pre nego što vas uputim na Momirov sajt, istakao bih da je nakon rezultata koje sam postigao barem petnaestak osoba krenulo kod njega na treninge i svi su bez izuzetka ostvarili daleko više nego što su mislili da mogu i(li) planirali. Neki su skinuli i po 30 kg, neki su se definisali na način na koji su mislili da je nemoguće, ali ono što je najbitnije – svi su promenili pristup životu i postali zadovoljniji sobom.

Sve informacije o vrstama, trajanju i cenama treninga možete dobiti od samog Momira kontaktirajući ga preko sajta www.xtnsity.com na kom se nalazi njegov kontakt telefon i mail, ali i putem facebook strnice – www.facebook.com/xtnsity

Ovo ističem ne zato što su cene treninga misterija, već što Momir zaista sa svima radi drugačije i sve zavisi od dogovora koji zavisi od vaših želja i ciljeva.

Šta raditi ako se vratite na staro?

Biću iskren – nakon što sam 6 meseci bio na high protein dijeti (ne izgladnjivanju, već načinu ishrane), koju sam prilagodio sebi (namirnice koje sam konzumirao – pileće meso, teletina, riba, brokoli, spanać, zelena salata, proteinski šejkovi, voda i naravno kompleks multivitamina kao suplement ishrani), jednim svojim nesmotrenim gestom sam stvorio sebi zdravstvene probleme u domenu lojnih žlezdi u pazušnim jamama tako da mesec i po nisam mogao da ispružim ruke (desnu sam jedva pomerao, a malo je falilo da dobijem sepsu, no terapijom longacefom sve to je sprečeno).

Da ne davim dalje sa time – napravio sam glupost, koja nije imala veze sa treninzima, ali se odrazila na to da više nisam mogao da treniram, i onda sam u procesu oporavka, što zbog nervoze što zbog očaja počeo da jedem više nego uobičajeno, vratio čokoladu na meni i drastično smanjio kretanje. Rezultat je bio +6 kg za tri meseca. Međutim, kada sam se u potpunosti oporavio i shvatio da rizikujem da se vratim na stanje od pre nepunih godinu dana koje me je činilo nezadovoljnim i ujedno narušavalo moje zdravlje, odlučio sam da se vratim treninzima. U mojim očima delovalo je kao da krećem od nule, ali istina je da se i pored svega što mi se dogodilo nikada nisam vratio na ono “staro”, već sam napravio jedan korak unazad, što sam ubrzo ispravio sa nekoliko koraka unapred. Od tada sam vodio tu jedinu bitku sa sobom – čokolada ili život bez nje, i evo trenutno sam 37 dana bez čokolade (ili bilo kojih drugih slatkiša), nemam želju za ponovnom konzumacijom, i to je moj lični rekord od juna 2012. kada sam, hajde da kažem, “ispao iz forme” i periodično se vraćao u istu.

Poenta je – kada jednom načinite krupne korake i promenite iz korena sopstveni život, bez obzira na povremeno skretanje sa putanje, nikada se ne možete vratiti na ono nepoželjno staro, osim ako u potpunosti ne dignete ruke od sebe, svog zdravlja i života.

Dodatak – Većina ljudi se protivi proteinima kao suplementima u ishrani, pa mogu reći i moj trener, ali meni zaista nekada dobro dođu da premostim glad ili mi pak omoguće da nastavim sa dnevnim aktivnostima kada mi objektivno nije potreban ceo obrok.

 

Kako moji dani inače izgledaju?

Ja nisam osoba koja voli da izlazi po klubovima, dolazi kući u 5,6 ujutru, pije alkohol ili konzumira ikakve narkotike. Zvuči stereotipno i smešno, ali zaista jeste tako. Za jednu prosečnu mladu osobu, naročito u Beogradu, većina bi moj život okarakterisala kao “dosadan”. Meni pak nije. Zanimaciju nalazim u pisanju (trenutno diplomskog rada, ali i kratkih priča), šetnjama, odlascima u bioskop i putovanjima.

Ne trošim pare na izlaske i sve što uz to ide, pa onda svoje troškove mogu drugačije da rasporedim. Naravno, to sam samo ja, i za sada to je bio jedini način funkcionisanja mog života koji je “urodio plodom”. Bilo kakvo izbacivanje iz ravnoteže, pa i nedostatak te meni preko potrebne rutine bi nosio loše rezultate.

Opet, poznajem ljude koji uspevaju sve – i da izlaze, i da postižu mnogo više uspeha na obrazovnom i poslovnom planu od mene, pa i da redovno treniraju, ali ja naprosto nisam takav tip osobe. Najbitnije je da pronađete ono što vas ispunjava i da sami kreirate život kako bi bili što srećniji i produktivniji.

Od depresivne gojaznosti do samomotivacije i snage

                                                                                                                                        www.xtnsity.com

Pre nego što počnem da razrađujem temu, voleo bih potencijalnim čitaocima da razjasnim par stvari. Niisam nikakav snagator, profesionalni sportista, niti bilo kakav sportski guru. Ipak, opisaću vam svoje skorašnje iskustvo vezano za povratak treninzima u teretani, koje mi je iz korena promenilo život za svega tri meseca, i to na više životnih polja. Na daleko više od puke kondicije ili formiranja mišićne mase.

Kao klinac sam se, počevši od svoje šeste godine, konstantno bavio raznim sportskim aktivnostima, od karatea, jahanja, plivanja, preko vaterpola i košarke pa čak do, verovali ili ne, fudbala. Ništa mi nije išlo od ruke, jer me na prvom mestu, osim plivanja, ništa nije zanimalo, a i kako se ono u narodu kaže, za loptu sam imao „dve leve noge“. A i, ruku na srce, uvek sam bio dobro podgojeno dete. Da stvar bude crnja, vrlo sam proporcionalno građen za svoju „nizinu“ od nekih 173,4cm, ali se nažalost gojim poput neke debele žene, i to u predelima zadnjice i butina. Stomak nisam imao do prošle godine. Sa druge strane, imam i veoma jake kvadricepse, pa kada se na njih nataloži salo, noge mi izgledaju kao balvani. To mi je bila glavna muka, barem što se fizičkog izgleda tiče, još od klinačkih dana.

No, preskočiću istoriju svojih gojaznih faza, ali ću napomenuti da sam jedne godine sa tadašnjih 169cm visine težio 78 kilograma. Da, bilo me je lakše preskočiti, nego zaobići. Skoro se dogodilo nešto slično, ali sam, za promenu, odlučio da preduzmem nešto po pitanju toga.

Tokom tromesečnog boravka u Americi se nisam ugojio toliko koliko sam strepio da hoću, prvenstveno jer sam se hranio u dobrim restoranima, konzumirajući kvalitetnu hranu. Opet, jeo sam previše, a jedina fizička aktivnost mi je bila šetnja. Recimo da sam siguran da se jedino nisam ugojio u Njujorku, kada sam nedelju dana od 9 ujutru do 9 uveče šipčio užarenim betonom bez pauza. U Ameriku sam došao sa 69 kila, koje sam nabacio tako što se prethodnih par meseci takođe nikakvim sportom nisam bavio. I uz to, radio sam dosta, menjajući noćne i dnevne smene, kombinujući to sve sa predavanjima na fakultetu. Nije opravdanje, ali mi je bilo lakše da jedem brzu hranu i čokolade nego da između posla i fakulteta svraćam kući na nešto kuvano. Elem, po povratku sam težio neka 72, a po završetku oktobarskog ispitnog roka 75,5 kilograma. To je poprilično puno za nekoga moje visine, kome je procenat masti u organizmu bio 18,5%. Mišićna masa gotovo da nije postojala.

Leto 2011. , El Paso, USA (oko 72kg)
Leto 2011. , El Paso, USA (72kg)

Bez ikakve kondicije, sa malo očekivanja, i puno frustracija, odlučio sam da se vratim treninzima u teretani ne bih li pre svega smršao, a potom i nabacio mišiće. Gojaznost me je toliko ubijala u pojam da me je bilo sramota da izađem iz kuće. Spuštao sam ranac niže, kako bi mi zaklonio zadnjicu i počeo sam da nosim samo trenerke jer apsolutno ni u jedne pantalone nisam mogao da stanem. U dva para u koja sam nasilno ušao su pukla u predelu prepona u periodu od tri nedelje. Osim donjeg dela trenerke, počeo sam da nosim i široke majice, džempere i dukseve kako se ne bi videlo koliki mi je stomak. Osim tog estetskog aspekta, problem je bio što sam se osećao nezdravo, umorno i iscrpljeno. Izbegavao sam izlaske i socijalizaciju sa ljudima jer me je bilo sramota samog sebe.

15. novembra 2011. godine, sam započeo treninge sa novim trenerom, Momirom, kog mi je preporučila najbolja prijateljica. Kako sam prethodno već iskusio rad sa ličnim trenerima, nisam bio previše entuzijastičan. Već sam očekivao treninge, a la – trči na traci, vozi bajs, i tu i tamo u nedogled radi vežbe za ruke i ramena na spravama sa kilažama koje se mesecima nisu menjale. Neću da lažem, bilo je rezultata i u prethodnim iskustvima, ali nisam bio ni približno zadovoljan kao što sam sada. Bio sam iskren. Do tog 15. novembra moj dnevni meni je, gotovo svakog dana izgledao isto. Tegla ili dve Nutelle od 250g, barem 10 čokoladnih bananica, testenine na pauzama između predavanja, 300g čokolade pred spavanje i litre ledenog čaja. Svako normalan bi shvatio zašto i kako se 68 kilograma iz decembra 2010. pretvorilo u 75,5 u novembru 2011.

Čim sam počeo sa prvim treningom shvatio sam da je Momirov pristup daleko drugačiji od pristupa većine trenera. Rekao mi je da je trčanje na traci potpuna glupost i gubljenje vremena. Mislio sam se u sebi: „Pa ne bih baš rekao, prošli put sam ipak malo stesao noge trčeći po sat vremena gotovo svakog dana“. Pokazao mi je spravu, kojoj ni dan danas ne znam ime, ali služi za „zadnja ramena“, po principu povuci-razvuci, i rekao: „Ovo nikada nećeš raditi“. Bio sam skroz zbunjen. „Ali kako ću onda da razvijem ramena?“, pitao sam. „Polako, videćeš“, rekao je Momir. Inače, za sve one koji me ne znaju, mislim da sam imao jedna od najnerazvijenijih ramena koje sam ikada video kod muškaraca.

Počeo sam da koristim proteine, do tri puta dnevno, pojačao sam ishranu barem kada je meso u pitanju (pileće belo i losos), pošto jaja ne volim i ne mogu da jedem. Prestao sam da jedem slatkiše u potpunosti (što mi je najteže palo) i testenine, kao i  da pijem sokove. Sa odokativnih 4000-5000 kalorija dnevno i 0% fizičke aktivnosti, smanjio sam unos na do 1500 do maksimalno 2000 kalorija dnevno. Neću lagati, prva tri dana sam osećao mučninu. I samo u toku prve nedelje sam krizirao.

Momir je, shvativši, da sam promenio svoje navike za 180 stepeni imao dosta razumevanja, ali i dosta saveta. Ipak ono što najviše cenim jeste strpljenje i posvećenost koju mi je iz treninga u trening pružao. Isprva sam bio jako nervozan što ne mogu da radim bicepse sa tegovima težim od 5kg, što ne mogu da uradim ni pet sklekova. O benču ne bih ni govorio. Šipku sam gurao tako što sam stiskao zube dok mi zamalo nisu popucali, a dizao sam svega 20-30kg.

Potom su usledile vežbe koje su bile ključne za razvoj moje motivacije. Ti čuveni, ubitačni kompleksi, set od 8 vežbi sa po 8 ponavljanja, u pet krugova. Prvo izvođenje istih sa šipkom opterećenja od 20kg je trajalo 16 minuta. Nekoliko desetina treninga kasnije, sa 23kg sam istu stvar izveo za 7 minuta i 7 sekundi, što mi je za sada rekord. Inače, idealna zamena za klasične, dosadne i suvišne kardio treninge, kakve je većina nas praktikovala ili praktikuje.

Potom je usledio četvorominutni plank, koji sam na početku jedva izdržao. Danas on ne predstavlja nikakav problem, čak ga radim sa nogama izdignutim na steperu visine nekih 20-tak cm. I na kraju su sledeli brzi čučnjevi, od takođe četiri minuta, po principu 20 sekundi čučnjeva, 10 sekundi odmora. I taj iscrpljujući trio je uvek bio završnica, ili ti druga polovina treninga. Pre toga smo imali uredno koncipirane, uvek različite, treninge za moje kritične regije-debele noge, nepostojeća ramena i slabe ruke.

Danas, 118 dana kasnije, težim 65kg, procenat masnoće mi je 9% ako je suditi po merenju iz februara. Radio sam deadlift sa 140kg, doduše maksimalno dva ponavljanja, dok sam sa 100kg uspevao i do 10 puta u seriji. Čučnjeve sam radio takođe sa 140kg, a leg press poslednji put sa 200kg. Bicepse sam sa 5kg povećao na 20kg po ruci, a ono na čemu još radim jeste benč, gde još uvek nisam prešao 60kg. No, osim tih 65kg, tj. gubitka 10,5kg za tri meseca (pošto sam došao do te brojke već sredinom februara), ramena i leđa su mi se razvila, a obim bicepsa koji do skora nije prelazio 27,8cm (uglavnom sala) prerastao je u solidnih 32,5cm mišićne mase. Obim butine je sa nekadašnjih 65cm spao na 57cm (i još se topi), a vene su mi poiskakae i po ramenima, rukama, butinama, listovima, stomaku pa i ka predelu prepona. Najzad mi se formiraju famozni „six pack“ trbušnjaci, a kondicija mi se toliko popravila da uopšte ne osećam umor u toku dana, iako trenutno imam više obaveza nego u bilo kom periodu u protekle tri godine.

Februar 2012. (65kg)
Februar 2012. , Beograd (65kg)

Pre početka rada sa Momirom dobijao sam nadimke „Sunđer Bob“, nekad samo „Sunđer“, a rečeno mi je da imam snage kao „prosečna žena“. Dolazlo je i do toga da su mi ljudi koji obično ne komentarišu takve stvari govorili: „Viktore, mogao bi malo da smršaš, makar malo“.

Ne pišem ovaj tekst kako bih promovisao svog trenera, već kako bih dokazao nevernim Tomama da je zaista sve moguće, ako čovek pronađe motivaciju u sebi. Momir mi je često govorio da iako boli, mišići mogu mnogo više da izdrže nego što ja to mislim, i da je psiha ta koja blokira. I bio je u pravu. Jer da nije, ja danas ne bih nosio sve svoje pantalone, ne bih sa lakoćom trenirao pet puta nedeljno i svakako ne bih konstantno prihvatao izazove drugačijih treninga koje mi on konstantno osmišljava.

Naučio sam da konzumiram hranu na način koji telu zaista pruža ono što mu treba, dosta proteina i dosta vitamina. Proteine putem mesa i surutkinog proteina u prahu, a vitamine pomoću povrća i vitaminskih suplemenata. I da, pijem jako puno vode, često i do 4,5 litara dnevno.

Ono što su treninzi uspeli da proizvedu kod mene dodatno jeste motivacija za dalji razvoj na ostalim poljima. Počeo sam da izvršavam obaveze na vreme, sve ređe kasnim, postajem sve veći perfekcionista u profesionalnom smislu, i konstantno se borim ali i takmičim sa sobom. Kao neko ko ima višegodišnje iskustvo sa depresijom, mogu reći da su mi ovi treninzi pomogli daleko više od terapija na kojima sam bio, pa i medikamenata koje sam koristio. Treba napomenuti da sam postao i daleko manje konfliktan i smireniji kao ličnost.

Svestan sam da oko mene ima mnogo bolje građenih momaka i devojaka, mnogo onih koji imaju bolje rezultate od mene, pa i onih koji su možda sa još većom lakoćom sve ovo i više od toga postigli za kraći vremenski period. No, ako uzmemo u obzir ono odakle sam ja krenuo i dokle sam do sada stigao, mogu reći da sam ponosan na sebe. I da, jesam stvorio tu potrebu za samomotivacijom i prevazilaženjem prethodnih rezultata, ali da nisam imao nekoga da me kroz sve to vodi, pomogne mi  kao trener i čovek, a sada vidim i kao učitelj i psiholog, ne bih bio danas u ovakvoj psihofizičkoj formi.

I na kraju, mogu reći da sam beskrajno zahvalan svojoj prijateljici što me je uopšte povezala sa Momirom, a potom i njemu što je od mog tromog i beživotnog tela i uma isklesao osobu koja se bori da postigne bolje rezultate i pri tome svakodnevno sebi postavlja nove izazove i ciljeve. Svaki minut proveden na treninzima kao i svaki dinar odvojen na iste su se barem deset puta isplatili. Satisfakcija koju trenutno osećam se ne može meriti ni sa čime što sam do sada iskusio. I najzad, osećam se kao normalno ljudsko biće, sposobno da se nosi sa svojim poslovnim obavezama, ličnim problemima, međuljudskim odnosima i svim ostalim životnim situacijama. Ako sam ikoga uspeo da inspirišem ovim tekstom ili makar podstaknem na razmišljanje o činjenju sličnih koraka, onda sam uspeo u svojoj nameri. Ako sam usput uspeo da vas usmerim ka mom treneru, onda bih vam samo ostavio link ka sajtu gde možete pročitati mnoštvo stvari koje je napisao i, ukoliko želite, kontaktirati ga, ako cenite da sve ovo o čemu sam pisao ima smisla, i želite da trenirate sa nekime ko vas, stojim iza ovoga što ću reći, neće izneveriti i ko će vam u potpunosti biti posvećen.

Dakle: www.xtnsity.com

How a 17 Year Old Gay Escaped Death By A Pistol

gun

What you are about to read is a disturbing story about a 17-year-old boy, whom I didn’t know so well, especially on that July 25th in 2005 when I had been able to help him. He was cheerful, childish, at times serious, zealous, successful for his age and friendly. Also, he was a goddamn faggot, living in Serbia. A young, naive gay man, looking for new experiences, still very much an adolescent. It could not be explained to him that the trust he places so lightly in a stranger could cost him his life – he enjoyed flirting with strangers and kissing unknown men too much to see the danger. He confessed to me, sometime later, that he did not always enjoy it and that it didn’t always make him happy, but did thrill him in a specific way. Those are the years, I guess. When we were talking recently, I asked him yet again – “Weren’t you afraid to go to strangers’ homes or bring strangers into your home?” He said he did not think they could possibly harm him. I believed his mischievous, but still innocent nature. He was a stupid kid, gay, looking for the likes of himself, like an animal chasing the runaway herd. On July 25th 2005, he learned a very big lesson. About life, about himself, about the country he lived in and on how much he failed to appreciate what he had… With this I will end my assessment of his character and stop describing him, and let him tell you the story in his own words. I will get him to return to the time when he was 17, still in high school, and when one day – instead of meeting with a friend – he went to meet a stranger whom he’d been texting with for two months…

It’s not like I was afraid to meet him, I met guys before in the same way. Gay-serbia chat, the “Cruiser”, Mondo mobile chat. The latter is exactly what led me to Marko. I remember his nickname was “Tuborg”, though he changed it sometimes. My nickname stayed the same, so he always contacted me first. As we were both reluctant to exchange phone numbers or e-mail addresses at first, we left it at descriptions of height, weight, eye and hair colour, and a few other details. After two months of seemingly meaningless texting came the day when we had agreed to finally meet.He had at last decided to give me his phone number. I was very excited; very eager. Dark hair and tan, 19, tall, economics major. This was enough to drive me to meet him – I was looking forward to finally meeting someone younger, as this was a rarity in Belgrade – at least in my dating circles.

It was Monday, the 25th. I knew I will have to cancel my other plans and lie to my family as to where I was going. I packed my wallet – with enough, but not too much cash – and the movie “La Mala Educacion” that I was meant to watch with my friend that afternoon into a rucksack that I always carried with me. I don’t know if I had been hoping this stranger would become my boyfriend, or just another adventure, but all at the same time I was happy, confused, intrigued – as I wondered whether he really looked as described –  and scared, as I was before every new encounter. I called for a taxi, said goodbye to my mother and left the building. He said he’d wait for me in front of a highschool and that there were coffee shops nearby where we’d be able to sit down and talk. I had no idea on how the neighborhood looked as I’d never been there before. As the cab meter ticked, it only made me more anxious. We were near the place where Marko, which he said his name was, would be waiting for me. The cab stopped, but at first I just kept staring out of the window. The cab driver, with a slight sneer, reminded me that I should get out and pay the fare. I apologized, paid, and got out of the car with my rucksack. The asphalt was far too hot; I could feel my feet burning, although I was in light sandals. I crossed the street and waited in front of the school, at the agreed place, at the agreed time. I texted him to say I arrived. I grew impatient and started pacing up and down as he was not there yet, and there were no coffee shops nearby. A decrepit tavern full of drunken men – yes, coffee shops – certainly not. My phone started beeping. “I’ll be there in two minutes. I’m wearing a black shirt”, his text said. A few more stinging hot minutes later, I saw a chubby, not much taller than myself, guy approaching me slowly. He was pale, blond, with closely cropped hair. He wore a black tracksuit and a black shirt. He was not handsome, but he was the only male creature in a black shirt approaching me, thus Marko without doubt. He finally approached me and held out his hand, “Hi, I’m Marko”. I had many questions for him in my mind, but instead I just looked around, silent, visibly disappointed. “Listen, I can see you don’t really like me….” he started. “No, that’s not the point,” I tried to interrupt, but he continued: “at least we can go to my apartment and have a drink and a chat, since you’re already here”. A few second thoughts later, I naively said yes. We headed towards dark yellow, or dark cream buildings, I fail to recall; as we got nearer to the entrance the tension in the pit of my stomach started mounting again. “Maybe I should…” I kept thinking that I should leave. “Oh come on, look at how hot it is, I’ve got ice tea upstairs. Have a drink, have a chat, and when you get bored you can go home,” he said while lightly pulling me towards the entrance, holding my hand. Even though I didn’t know him, I didn’t want to offend him. The hall of the building was very long and smelled of urine. It was dusky. The walls were also a dark yellow and wrinkled, as far as I could see in the weak light, and most of the light switches were missing. The lift was quite ordinary, the type you usually see in most buildings in Belgrade. Graffiti on the outside, some writings in felt-tip pen, peeling olive-green paint. The concrete in the building was, of course, ice cold and dirty, covered with discarded gum, cigarette butts and paper. We entered the elevator and he pressed the 4th floor button. The elevator smelled of damp and tobacco, old age and rust that covered the door. Half the lights were broken. When we got to his floor, the hall looked just like the lobby. Same horrid walls, white ceilings covered in cobwebs, unwashed staircase… “This way,” he pulled my shoulder. It was the second or third apartment to the left of the elevator. He unlocked the door and we entered together. “Shall I take my shoes off?” I asked. “Nah, mom didn’t clean anyhow, don’t bother” he said. The flat was old-fashioned, damp, dusty, and a bit messy. I went through the narrow hallway towards the living room and stopped there. There was a wooden fan on the ceiling, the kind you don’t see around much anymore. It was switched off. On the right, there was a coffee table with a small embroidered white tablecloth with cigarette ash stains; and a small clock on top of it. Right next to the table, a dark gray or green sofa was wedged between the wall and a wardrobe. White lace curtains covered a whole wall, and all the windows. There was a glimpse of an open door leading towards the balcony. In the room there was also a plain dining table, covered in a plastic oilcloth <rece Metak i ostade ziv, kao prevod za musemu!!!> and an embroidered tablecloth on top. The walls were mainly painted white, or covered in strange brownish-yellow wallpaper that was oozing damp, except for the kitchen. The kitchen was done in light brown tile, the kind people used to cover their house furnaces in. There was a visibly old stove, and a fridge of similar age in the kitchen. Still not moving, I looked around the walls and saw a few patron saint icons throughout the apartment. Some sun rays that managed to get through the curtains betrayed how dusty the place was. There was a carpet covering almost all of the floor – an olive green with black, gray and white patterns, again dirty and covered in stains. Marko reappeared behind me and locked the door, texting someone at the same time.

“Come inside, have a seat, and make yourself comfortable,” he said, gesturing towards the living room and still looking at his mobile phone. I made my way to the sofa, and from somewhere behind me he added: “Just give me a second to go change, and I’ll be right with you.” I sat down. He went into the room, and closed the door. Then it was quiet.
On the table I saw a half-full bottle of sparkling water and freshly sliced bread. The door opened very abruptly and noisily, as if pulled from its frame, and from the hall two men stormed into the room – Marko, and another taller, much skinnier guy in a short-sleeved black shirt. They were headed towards me and looked enraged. “Marko, who is…”
“Shut up you faggot, and I’m not Marko by the way…” he said, rummaging through the things left on the dining table. “But…” I wanted to ask for an explanation, raised my arms in confusion when the other guy screamed “Didn’t I tell you to shut up, you motherfucking queen!” and then produced a gun from behind his back. Metallic, rather large. Then, in fear and also in my heart still hoping this was some kind of a joke, I started laughing. “Look at this kid – has the guts to laugh…” the skinnier guy said looking at Marko. “I’ll show you something to laugh at, you ugly little…,” he said, pressing the nozzle into my temple. At this moment I realized that everything that was happening was very real, and not a game, and that I must play by the rules if I wanted to get out of there safe, so I sat there; very quiet, very still. He held the gun pointed at my head for about a minute, while I stared at the floor. He was cursing, but I heard nothing then. All I could perceive was the cold metal against my skin, which depending on his rage and the strength of his spoken threats seemed to be sinking ever deeper into my skin.
The anger made him breathe faster and harder. I could sometimes feel his breath on my skin, as he was too angry. “Let him go, come on,” said Marko, or whatever his name was. Soon thereafter, the gun was no longer on my face. “Thank you,” I said. “Did we ask you anything, huh?!” “No,” I answered with humility.
“Well then you better shut your mouth because here you can talk only when addressed by either of us.”
“I was just…” I tried reasoning.
“Did we fucking ask you anything, you little faggot? Shut your mouth or I will… and hand that rucksack over!”, which I did immediately.
They ripped it open and poured the contents on the floor – my flat keys, wallet, the tape and two phones. “What do we have here?” he said, grabbing the tape. “A movie,” I volunteered. Having opened the box, Marko commented: “Mala educacion, huh?” The skinnier man laughed and waved his gun:”Looks like your mommy and daddy didn’t bring you up well enough.”
Almost simultaneously, they asked “Who do you live with?” while Marko played around with my phones. “With my parents,” I said.
“I see. And do your mommy and daddy know that you take it in the ass?”
“No,” I mumbled.
“They don’t, huh? They don’t?” The skinnier man was speaking, his jaw clenched in anger, and slapped me hard across the face. “You fucking…”
Marko pulled him away from me. “Let’s go,” Marko told him, pointing towards the room they appeared from. They took my phones with them and were gone for about ten minutes. I was looking around the room nervously. I couldn’t run, the door was locked, and the 4th floor balcony was not the most convenient place to jump from… On top of this I knew I mustn’t provoke them with anything, and that I can only hope they will let me leave at some point. Suddenly they came out of the room and approached me again.
“Mommy, daddy, cousins, friends, other little faggots, it’s all there. We got all the numbers.” I was quiet. “Now you are going to go through your phonebook and tell us who else is a faggot,” said the skinnier guy and sat down next to me. “For this one guy, who is like your lover or whatever, we already know – we went through your messages,” said Marko. “And those that said gay behind the name,” the other man added, laughing. “Now let’s go down the list,” Marko said handing me the phone. Gathering myself, I said as calmly as I could: “…but I don’t know many of them.” The skinnier guy got aggressive again and grabbed my jaw. Marko pulled him away and told him to let me talk.
“Fine, there are two more,” I said, the words stuck in my throat.
“Oh, right, two more. Which two then?” the skinny guy got cynical. I picked out two contacts at random whom I had never met, all the while knowing the problems I could cause, wondering what would happen to them. I had to get out; and yes, I was a coward.
“Did you fuck them too?” the skinny guy was relentless in his questioning.
“I never met them,” I said, my eyes returning to the floor.
“Never met them huh? And you got here in such a hurry! Who the fuck are you trying to fool kid?!” This time it was Marko who got aggressive.
“I really never met them before. Fine, I will tell you how and what, just please leave me alone,” I started defending myself. I was extremely frigthened and could feel goosebumps all over my body.
“Tell us what?”
“I will tell you where and how I meet guys,” I said, looking straight at them this time, making eye contact.
“Let’s hear it then,” said Marko with an air of superiority.
“There is the gay-serbia chat, where I met a few guys. Sometimes I went to their house, sometimes they came to me.”
“And did you fuck all of them?” the skinny guy said arrogantly.
“No, actually, not a single one. I just talked with most of them.” I was staring into space again.
“Come on, kid, you wouldn’t bring those faggots home to have coffee with them, don’t lie to us or we’ll beat the lights out of you.” Again, Marko was getting aggressive.
“With some it was more than talking, but I never slept with any of them, I’m not lying to you!”
All the while they were incredulously laughing at me. Then Marko asked: “So how long have you been doing this then?”
“Since I was fourteen.”
They burst into laughter. “Look at this fucking faggot! Since you were fourteen? Nice going kid!” the skinnier was screaming in mockery.
Again, Marko was speaking: “Do you fuck chicks?”
Already utterly humiliated, I answered. “No.”
At this moment the skinnier guy went wild, jumped and took his shirt off, and said – in my face, squeezing his barely visible biceps: “This is what chicks like. Of course you don’t fuck them!” and then he put on a tight, flamboyant shirt and started humping my shoulder, asking in a feminine voice: “Do I look like a faggot now, huh? Would I get some action from your friends?” he laughed, enjoying himself.
Marko started shouting “Cut the crap already. Get his wallet, he must have some kind of ID in there.”
Taking the wallet and seeing about 2400 dinars [~24 euros] that I had with me, he said: “Where did you get this kind of money?”
“It’s my pocket money,” I said.
“Oooh, pocket money eh? Rich mommy and daddy then.” He took a part of the money. “This is for me, and you’ll need the rest to get home later.”
“If it’s the money, take all of it, take both of the phones as well, just please let me go,” I was desperately trying to get out. They both smiled at me, and then Marko asked: “Do you know why you’re here, kid?”
“No,” I answered truthfully.
“Because you are a little faggot whore who fucks for money, this is why,” the skinnier was screaming in my face. “We know you’re a prostitute, so don’t play stupid. We’re from the 29th of November office, from the underage delinquency department,” said Marko, leaning on a table. “What? But this is not true! I am not!” and again, I got upset and tried justifying myself, when to prove his claims he showed me some kind of ID that may well have been a public transport card – I was so fraught I wouldn’t have been able to tell the difference. All I can remember is a white frame and a small photo, that’s how scared I was. “Listen, we get it – you’re not a bad kid, otherwise we would have kicked your ass like that guy this morning. It’s just that you’re fucking gay, that’s all!” Marko seemed a bit more calm now, but then, the skinnier continued enthusiastically: “Oh come on, we have to give him a little beating too!”
“No,” said Marko, continuing. “Calm down, you idiot, we won’t. But kid – listen – we’ve got both your numbers. Here are your phones back. Don’t even think about throwing one or God forbid both of them, or switch them off, or reject our calls. Understood?”
“Yes, understood,” I said.
“You will pick up when we call and tell us where you are, and cooperate – otherwise we’ll beat you up and put you into juvenile.”
“But why?” I was getting more and more confused about their accusations.
“Why? Why?” Marko was laughing. The skinnier guy started clarifying: “Because you are a faggot, a little whore that sleeps around and takes money for it. Do you really think we believed mommy and daddy give you this kind of money to carry around with you?”
“But I didn’t do this, even if you wanted to you couldn’t prove it, nobody can confirm it because it never happened!!!” I kept defending myself.
The skinny guy then said: “Some guys would disagree. They said you were charging a thousand for a blow-job”.
“What guys?” I allowed myself to get mildly annoyed.
“Hey kid, I can put a bag of anything I like into your pocket, call my colleagues and you’re done – going to juvenile. And there they won’t be as kind to you as we were, you can trust that,” said Marko. “You should be grateful we didn’t kick your ass, although you deserved it, as any faggot does,” the skinnier guy was puffing.
“Just pick up when we call and cooperate, and everything will be fine,” Marko was trying to be reassuring.
“Cooperate?” Again, I was confused.
“Well yes, you’ll give us info on who’s gay. We’ll bring him to this flat, and then you do whatever it is you do, and then you pretend you need something from one of the rooms and we will take over,” Marko was clarifying again.
“But, how will I…” I tried formulating a question.
“Listen faggot, do you want to go into juvenile?” both of them screamed. I said no.
“Then listen to us and cut the bullshit, and now get your things and go” retorted Marko.
They mumbled something to each other briefly. I couldn’t make out the words as I was gathering my things from the floor and thought about what would happen to me next, and then Marko turned and said he’ll walk me to the station. When I got up, my knees finally started shaking despite all the holding back. “Why are you shaking, you pussy?” said the skinnier, turning towards me, while Marko pushed him away and calmed him down. I was standing in the middle of the living room, right under that wooden fan, after almost two hours of torture.
Now it was Marko who screamed: “Will you fucking stop shaking?”
“I’m sorry, I really can’t control myself.” I found myself dragged by the arm through the hall and out of the flat. The other guy stayed in the flat, returning to the room where he had been hiding when we arrived. “Get the lift,” Marko said while locking the door. In the lift he looked at me the whole time with his icy, watered-down blue eyes. He was silent. I was silent. Then he looked the other way for a while. Finally, the elevator stopped and we got out. We rushed towards the bus stop. “Do you know which bus you’re getting?”
“I think so.”
As soon as we got to the stop, a bus appeared. I was not sure what the number was, or where it was going. I got in, sat next to a window, and then started shaking. He watched from the street, hands crossed behind his back. It was almost 3.30, but I couldn’t go home. I got off at one of the next stops and started wandering towards the centre. I was walking but kept hitting the flower boxes, people, kept tripping on any irregularities of the pavement…
I kept staring at the ground in humiliation.
I decided to go home at around 7.30.
I unlocked the door and my mother asked where I had been. “I took a walk.” I tried disappearing into my room.
“The whole day?” she asked in confusion. “The whole day mom, the whole day.” I got into the room, shrunk into a ball on the bed and only then allowed myself to let all of my fear out. I started crying like a little child, only then fully understanding what had happened to me that day. After a while I got up and out of my room, and told my mother: “I will go to bed early tonight. I’m going to the shower.” I got into the bathroom and stared at my red and bloated face in the mirror. I felt disgusted by myself. I felt dirty. And so I showered, and showered, rubbing the skin stronger and stronger, scratching my arms, chest, throat and face in anger and helplessness…
That evening, I finally got to know this boy a little better. All these years that I had known him, he didn’t allow me in, he didn’t allow me to understand his core. His almost carefree life – mostly due to his parents – was now over. He got out of the shower, he remembers, and towelled himself, pressing wildly. Scraping his skin. Trying to get all the dirt off. He opened the bathroom door realising he was not a child anymore and that he can’t trust people like he used to. He also understood he will not be careless or carefree anymore. He went to the bed, naked and red from the scalding water that he used to wash the 25th of July off of himself, although he knew this was impossible. We both understood he had suddenly grown and matured that day, and that his life had changed entirely. We agreed to never part again. I am grateful for what he has done for me, and for being my best friend today, as I am his.

Smem li, Srbijo, da budem ono što jesam?

Ovo što ćete sada pročitati jeste uznemirujuća priča o sedamnaestogodišnjem dečaku, koga nekada i nisam tako dobro poznavao, naročito tog 25.jula 2005. godine kada sam bio u mogućnosti da mu pomognem. Bio je veseo, detinjast, katkad ozbiljan, poletan, uspešan za svoje godine i druželjubiv. Takođe, bio je prokleta pederčina. Mali, naivni peder, željan novih iskustava, i dalje pubertetlija. Nisam umeo da mu objasnim da to što veruje tek tako nekom neznancu može jednom da ga košta i života, jer dečak je uživao u tome da flertuje sa nepoznatima i da se ljubi sa strancima. Priznao mi je kasnije da mu nije uvek bilo lepo i da ga nije uvek činilo srećnim, ali ga je na jedan specifičan način činin uzbuđivalo. To su te godine, valjda. U skorašnjem razgovoru, po ne znam koji put sam ga pitao: „Zar te nije bilo strah da ideš kod drugih ljudi ili da dovodiš te iste ljude kod sebe kući?“. Rekao je da nije razmišljao o tome da mu mogu nauditi. Ja sam, poznajući ga danas nešto bolje, verovao u tu njegovu nestašnu ali i nevinu prirodu. Bio je glupi klinac, pederčić, u potrazi za sebi sličnima, kao neka životinja u potrazi za odbeglim čoporom. Tog 25.jula 2005. naučio je dosta toga. O životu, o sebi, o zemlji u kojoj je živeo i o tome koliko nije umeo da ceni ono što je imao… Ovde ću se zaustaviti i prekinuti da ga procenjujem, opisujem i prepričavam ono što će vam njegove reči same najbolje kasti. Pustiću ga da se vrati u vreme kada je imao 17, kada je išao u školu i kada je umesto kod svoje drugarice, jednog popodneva otišao da se nađe sa strancem, sa kojim se dopisivao dva meseca…

Nije da nisam smeo da se nađem sa njim, upoznavao sam momke i pre. Gay-serbia čet, Krstarica, Mondo čet-preko mobilnog. E baš preko toga. Preko toga sam počeo da se dopisujem sa Markom. Sećam se da mu je nadimak na četu bio „Tuborg“, mada ga je ponekad menjao. Moj je ostajao isti, pa mi se uvek on prvi javljao. Pošto nismo hteli jedan drugome isprva da damo brojeve telefona, niti e-mail adrese, zadovoljavali smo se opisima kao što su visina, težina, boja očiju i kose, i još ponekim detaljima. Nakon dva meseca, naizgled besciljnog, dopisivanja, došao je i dan kada je trebalo da se upoznamo. Najzad se odlučio na taj korak i dao mi svoj broj telefona. Bio sam jako uzbuđen i nestrpljiv. Crn, tamnoput, devetnaest godina, visok, student ekonomije. Po mojim kriterijumima tada se za početak kontakta činilo dovoljnim. Jedva sam čekao da upoznam nekog iole mlađeg, što je u Beogradu, makar u krugovima u kojima sam se ja i nemilice zaticao, bila retkost.

Bio je ponedeljak, čuveni 25.jul. Znao sam da ću svoje planirane aktivnosti morati da otkažem, a ukućane slažem gde idem. U ranac, koji sam uvek nosio sa sobom, sam spakovao samo novčanik, sa dovoljno ali ne previše novca, i film „Loše vaspitanje“, koji sam na lošoj kopiji spremio za drugaricu i mene da odgledamo tog popodneva. Ne znam da li sam se nadao da će ovaj neznanac postati moj dečko ili ću se upustiti u još jednu avanturu, ali sam znao da sam u isto vreme bio srećan, zbunjen, zaintrigiran, jer sam se pitao kako li na osnovu datih opisa izgleda, i uplašen kao i pred svako novo poznanstvo. Pozvao sam taksi, pozdravio se sa majkom i napustio zgradu. Rekao je da me čeka kod Više elektrotehničke škole, i da tu odmah do nje ima kafića u koje možemo sesti i popiti piće. Nisam imao predstavu o tome kako taj kraj izgleda, jer nikada do tada nisam ni bio tamo. Kako je taksimetar otkucavao, samo mi je dodatno podizao tenziju. Bio sam jako blizu mesta gde me je, Marko, kako se inače predstavio, čekao. Kola su se zaustavila, a ja sam isprva malo unezvereno krenuo da gledam kroz prozor. Taksista je pomalo drčno podviknuo aludiravši mi na to da treba da platim. Krenuo sam da mu se izvinjavam i platio mu, nakon čega sam, držeći ranac u levoj ruci, izašao iz vozila. Asfalt je bio prevreo, osećao sam kako mi stopala gore, iako sam bio u sandalama. Prešao sam ulicu i stao kod škole, na dogovoreno mesto, u dogovoreno vreme. Poslao sam mu poruku: „Stigao sam“. Čekao sam nestrpljivo, a potom išao gore-dole, shvativši da niti njega ima niti se pored škole nalazi bilo kakav kafić. Trošna kafana sa pijanicama da, kafić svakako ne. Telefon mi je zapištao. „Stižem za dva minuta. Imam crnu majicu“ , pisalo je u poruci. Nakon nekoliko minuta čekanja na upeklom suncu, uočio sam punijeg, ne mnogo višeg od mene, dečka koji mi se polako približavao. Bio je bled, plavokos, kratko ošišan. I nosio je crnu šuškavu trenerku i crnu majicu. Bio je ružan. Ali isto tako bio je jedino muško stvorenje u crnoj majici koje mi se približavalo, pa nije bilo sumnje da je to Marko. Najzad prišavši, ispružio je ruku i rekao: „Zdravo, ja sam Marko“. Palo mi je na pamet dosta toga da ga pitam, ali sam umesto toga ćutao i gledao unaokolo, vidno razočarano. „Slušaj, vidim da ti se baš i ne dopadam…“, krenuo je da govori. „Ma ne, nije u tome…“, pokušao sam da ga prekinem. „… ali hajde možemo makar kod mene na piće, pa da se ispričamo kad si već došao“, završio je. Kratko sam se u mestu premišljao, a potom onako potpuno naivno, nerazmišljajući, prihvatio ponudu. Išli smo ka tamno žutim, ili su beše bile tamno krem-ne sećam se, zgradama, i kako smo se približavali ulazu napetost je opet krenula da raste. „Možda ipak…“, premišljao sam se da odem. „Ma hajde bre, vidi koliko je stepeni napolju, imam neke sokove gore. Popijemo, popričamo, družimo se malo. Kad ti dosadi ti odeš kući“, govorio je dok me je blago privlačio ka ulazu u zgradu, držeći me za ruku. Bez obzira što ga nisam poznavao, nekako nisam želeo da ga uvredim. Hodnik zgrade je bio jako dug, osećao se na urin. Bilo je polumračno. Zidovi su, koliko sam pod tim okolnostima uspeo da razaznam bili isto tako tamno žućkasti, naborani, španski zidovi zapravo, dok je na većini mesta nedostajalo prekidača za svetlo. Lift je bio uobičajan, kakav se mogao videti u većini beogradskih zgrada. Spolja izrezbaren raznoraznim grafitima, ižvrljan markerima, oljuštene maslinasto zelene boje. Beton u zgradi je bio, logično, leden i prljav, prepun bačenih semenki, žvaka, opušaka i iscepkanih papirića. Ušli smo u lift. Mislim da je pritisnuo dugme za četvri sprat, nisam obratio pažnju. U liftu se osećao miris užeglosti, duvana, starosti kao i zarđalog metala sa vrata. Svetlo je napola bilo ugašeno jer su svetiljke bile polomljene. Kada smo došli na njegov sprat i izašli iz lifta, sve je bilo isto kao i po ulasku u zgradu. Ti isti grozni zidovi, beli plafoni sa paučinom, staro neoprano stepenište… „Ovamo“, povukao me je za rame. Bio je to drugi ili treći stan sa leva od lifta. Otključao je  vrata i zajedno smo ušli. „Da se izujem?“, priupitah. „Ma jok, ionako keva nije čistila“. Stan je bio starinski, ali onako memljiv, prašnjav, neuredan i zapušten. Koračao sam napred kroz uzani hodnik ka dnevnoj sobi i tu zastao. Na plafonu je bio drveni ventilator, kakav se danas retko gde nalazi, koji je bio isključen. Ispred mene, sa desne strane, se nalazio stočić sa malim, belim, od pepela uprljanim, heklanim stoljnjačićem na kom se nalazio sat. Odmah do njega, nalazio se tamno sivi, možda čak i maslinasto zeleni trosed uz koji je odmah bio uglavljen regal. Bele čipkane zavese prekrivale su celu jednu stranu zida gde su bili prozori. Videlo se da stan ima i terasu, jer su se nazirala otvorena vrata. Sa moje desne strane stajao je najobičniji trpezarijski, drveni sto, prekriven prvo plastičnom mušemom, a potom i heklanim stoljnjakom. Zidovi su uglavnom bili prekrečeni u belo ili oblepljeni nekim čudnim, vlagom natopljenim, braonkasto, žućkastim tapetima, osim u kuhinji koja je sva bila u svetlo braon pločicama. Nešto nalik onim kakvim su ljudi imali običaj da oblažu kućne peći. U kuhinji su se nalazili vidno dotrajali šporet i frižider, a okrećući glavu levo desno, ukopan u mestu, spazio sam i nekolicinu ikona koje su se nalazile po stanu. Neke su bile okačene na zid, a neke su stajale po raznoraznim natkasnama i stočićima. Zbog sunca koje se probijalo kroz zavesu videlo se koliko je stan prašnjav jer su se i najsitniji komadići prašine raspršili oko mene. Tepih je bio duž cele sobe, maslinasto zeleni sa crnim, sivim i belim šarama, neočišćen, sa puno mrva i fleka od pića, pretpostavljam. Marko je stajao iza mene i zaključavao vrata, a u isto vreme tipkao je po svom mobilnom telefonu. „Uđi ti unutra, sedi, raskomoti se“, rekao mi je pokazujući rukom na dnevnu sobu a pritom ne skidajući pogled sa svog telefona. Krenuo sam ka trosedu, a on mi je iza leđa dobacio: „Aj samo sačekaj da se presvučem i odmah dolazim“. Seo sam. Skrenuo je u sobu sa desne strane pored ulaznih vrata, a potom se čulo zatvaranje vrata od te iste sobe. Usledila je tišina. Na stolu sam ugledao napola popijenu flašu kisele vode i nedavno sečene kriške hleba. Vrata su se bučno, kao da ih je neko istrgao, otvorila i iz hodnika su izletela dva momka, Marko i još jedan, viši, vidno mršaviji, u crnoj majici bez rukava. Išli su besno ka meni. „Marko, ko je…“. „Ćuti derpe, i nisam ja nikakav Marko“, odbrusio je prebirajući neke stvari po trpezarijskom stolu. „Ali…“, hteo sam da pitam i dobijem neko objašnjenje, počevši i da gestikuliram rukama. „Jel sam ti rekao da umukneš, pička ti materina pederska!“, razdrao se mršaviji tip a potom iza leđa izvadio pištolj. Metalik, poveći. Tu sam, verujem, napola od straha, a u dubini duše verujući da je ipak neka šala u pitanju, krenuo da se smejem. „Pazi klinca, još se semeje…“, gledao je mršaviji u Marka. „Ma mamicu ti tvoju ružnu, fegetsku“, rekao je prislonivši mi pištolj uz slepoočnicu“. U tom trenutku sam shvatio da je sve što mi se dešava stvarno, da nije nikakva igra i da moram da postupam po tuđim pravilima ako mislim da ostanem čitav. Zato sam nepomično sedeo i ćutao. Držao mi je pištolj uperen u glavu oko minut, dok sam ja sve vreme gledao u pod. Psovao je nešto, ali u tom trenutku ništa nije dopiralo do mojih ušiju. Osećao sam samo hladan metal na svojoj koži, koji je u zavisnosti od besa i intenziteta njegovih, verujem, pretnji u govoru uranjao u moju kožu što je dublje mogao. Sve vreme je od besa disao ubrzano. Osetio sam njegov izdah iz nosa, povremeno, jer je bio previše razjaren. „Pusti ga, ’ajde“, obratio mu se dotični Marko. Ubrzo potom, sklonio je pištolj sa moje face. „Hvala“, rekao sam im. „Jel te neko nešto pitao, a?“. „Ne“, odgovorio sam ponizno. „E pa onda ima da ćutiš jer ćeš ovde da pričaš samo kad te jedan od nas dvojice nešto pita“. „Samo sam…“, pokušavao sam da ih urazumim. „Jel te bre neko nešto pitao pederčino mala? Začepi gubicu da ti je ja ne bi začepio i daj taj ranac!“. Dao sam im ranac istog trenutka. Odmah su ga istresli na pod, a iz njega su ispali ključevi od stana, novčanik, kaseta i dva telefona. „Šta je ovo?“, uzeo je kasetu u ruke. „Film“, odgovorio sam. Otvorivši kutiju, prokomentarisao je: „Loše vaspitanje, a?“, zagonetno će Marko. „ Izgleda su te mamica i tatica malo loše vaspitali“, smejao se mršaviji mlatarajući pištoljem. „Sa kim živiš?“, pitali su gotovo u isti glas, dok je krupniji, Marko, držao moje mobilne telefone u ruci. „Sa roditeljima“, odgovorio sam im. „A jel znaju mamica i tatica da se karaš u bulju?“. „Ne“, promrmljao sam. „Ne znaju, a? Ne znaju?“, mršaviji mi je stegnuvši zube opalio šamar u besu. „Pa mamicu ti…“, Marko ga je odmakao od mene. „Ajmo“, reče mršavijem i izrazom lica mu ukaza da opet odu u sobu iz koje su zajedno izašli. Otišli su sa mojim telefonima i nije ih bilo neko vreme. Pet, možda čak i deset minuta. Unezvereno sam gledao po sobi. Nisam mogao da pobegnem, vrata su bila zaključana, a balkon na četvrtom spratu nije baš bio rešenje za skakanje. Znao sam, uz sve to, da nisam smeo ničime da ih isprovociram, već samo da se nadam da će me u jednom trenutku pustiti na miru.U jednom momentu su izašli iz sobe i prišli mi ponovo. „Mamica, tatica, rodbina, drugarčići, pederi, sve je tu. E pa upisali smo brojeve“. Ćutao sam. „Sad ćeš ti nama lepo da kažeš ko je pederčić iz tvog imenika“, reče mršaviji i sede pokraj mene. „Za tog jednog dečka, ili šta ti je već, švalerčić neki smo skontali po porukama“, rekao je Marko. „I za onog gde piše u imeniku gej“, smejući se dobacio je mršaviji. „Aj sad dalje“, insistirao je gurajući mi telefon u ruke sa otvorenim imenikom. „Ali ja ih ne znam puno“, rekao sam mirno. Mršaviji je opet postao agresivniji i uhvatio me za vilicu: „Govori pička ti materina fegetska“. Marko ga je uhvatio za ruku i rekao: „Pusti malog da priča“. „Dobro imaju još dvojica“, rekao sam progutavši knedlu. „Aha, još dvojica. A koja to dvojica majke ti?“, upitao je mršaviji cinično. Izabrao sam nasumično dva kontakta sa kojima se nikada nisam upoznao, iako sam sve vreme znao kakav problem nekome mogu da napravim, pitajući se šta će sa njima posle biti. Morao sam nekako da se izvučem, bio sam kukavica. „A jesi se i sa njima karao?“, ispitivao je neumorno mršaviji. „Nikada ih nisam upoznao“, rekao sam gledajući u stranu. „Nikada ih nisi upoznao, jel? A ovamo si doleteo za tili čas? Koga bre ti retardu mali zajebavaš?“, nastavio je ovog puta Marko agresivnije. „Nisam ih stvarno nikada upoznao. Evo, u redu, ispričaću vam kako i šta, samo me pustite na miru“, kukavički sam krenuo da se branim. Bio sam usplahiren i osećao sam jezu svuda po telu. „Šta bre?“, upita mršaviji. „Reći ću vam gde i na koji način upoznajem tipove“, rekao sam im gledajući ih jednog pa drugog u oči. „Hajde baš da čujem“, reče Marko nadmeno. „Postoji čet na sajtu gay-serbia, preko kog sam upoznao par momaka. Nekada sam odlazio kod njih, nekada su oni dolazili kod mene“, pričao sam im. „I šta, jebo si se sa svima njima?“, arogantno će mršavko. „Nisam, zapravo, ni sa jednim, sa većinom sam samo i pričao“, obrazložio sam gledajući u prazno. „Mališa, ne bi ti dovodio pedere kući da im kuvaš kafu, nemoj da nas farbaš da te ne bi sad ovde nalemali“, opet je krenuo agresivnije Marko. „Sa nekima je bilo nešto više, ali nisam spavao ni sa kim od njih, ne lažem vas“. Sve vreme su se u neverici smejali mojim rečima. „I od kad ti to praktikuješ?“, pitao me je Marko. „Od svoje četrnaeste godine“. Prasnuli su u smeh.  „Jebo te, vidi pederčinu. Od četrnaeste? Alal ti vera majstore!“, razdrao se podruglivo mršaviji. „Karaš ribe?“, upitao me je Marko. „Ne“, odgovorio sam, već uveliko isponižavan celom situacijom. U tom trenutku mršaviji je podivljao, skočio i skinuo majicu sa sebe, i rekao mi unoseći mi se u facu i stiskajući jedva naziruće bicepse:“Ovo ribe vole. Naravno da ih ti ne karaš“, a potom je obukao usku, šarenu majicu, bez rukava i krenuo da mi se pribija nogama uz rame feminizirano pitajući: „Jel sad ličim na pedera, a? Jel bi me muali ovi tvoji?“, smejao se. U tom trenutku Marko je viknuo na njega: „Dosta bre, ne glupiraj se više. Uzmi malom novčanik, valjda ima ličnu kartu“. Uzeo je i videvši u novčaniku oko 2,400 dinara koliko sam imao upita me: „Otkud tebi ovoliki novac?“. „To su mi pare od džeparca“. „Aaaa, od džeparca znači? Mamica i tatica bogatuni“. „Uzeću ti ovo, a ostatak će ti trebati da se vratiš kući kasnije“, stavivši u istom trenu 1,400 dinara u svoj stražnji džep. „Ako je do para, uzmite sve i ova dva telefona, samo me pustite da idem“, očajnički sam pokušavao da izađem iz situacije. Pogledali su me obojica sa blagim osmesima, a onda me je Marko upitao: „A jel znaš ti mali zašto si ovde?“. „Ne“, odgovorio sam iskreno. „Zato što si jedna mala fegetska kurva koja se kara za pare, eto zašto!“, razdrao mi se u lice mršaviji. „Znamo da se baviš prostitucijiom, nemoj da se praviš lud. Mi smo iz 29. novembra, sa odeljenja za maloletničku delikvenciju“, rekao je Marko prislonivši se uz sto. „Molim? Ali to nije tačno!“, i u momentu kada sam opet gestikulirajući, usplahireno pokušavao da se opravdam on mi je pokazao nekakvu legitimaciju, koja je, zbog stanja u kom sam se nalazio u tom trenutku mogla biti i GSP povlastica. Bio sam toliko uplašen i voljan da ih uverim u suprotno da se samo sećam belih okvira i neke sitne fotografije na njoj. „Slušaj, kapiramo da nisi loš klinac, inače bi dobio batine kao onaj od jutros. Samo derpe si, jebi ga!“, govorio je Marko delujući kao da je spustio loptu. „Ma, moramo i njega malo da utabamo“, entuzijastično će ovaj mršaviji. „Smiri se budalo. Nećemo. Nego mali, imamo oba tvoja broja, evo ti telefoni. Nemoj da ti se desi da jedan od njih ili ne daj Bože oba baciš, isključiš ili nam se ne javiš kad te zovemo. Jesi razumeo?“, drčno je na kraju upitao Marko. „Da, razumeo sam“, odgovorih snuždeno. „Ima da se javljaš kad te pozovemo i ima da nam govoriš gde si i da sarađuješ, inače slede batine i popravni dom!“. „Ali zašto?“, pitao sam sad već zbunjeno. „Zašto? Zašto?“, smejao se Marko. „Pa zato što si feget, mala kurva joja se karala okolo i uzimala novac za to. Šta misliš da smo ti poverovali da ti mama i tata daju da nosaš ovoliko para po gradu?“, pojašnjavao je mršaviji. „Ali nisam, i sve i da hoćete ne možete da dokažete, jer niko ne bi mogao to da potvrdi kada se nije ni desilo!“, govorio sam u svoju odbranu. Mršavi će na to: „Ima par tipova koji se ne bi složili, kažu da si uzimao po hiljadarku za pušenje kod njih“. „Koji tipovi?“, blago iznervirano ga pitah. „Ej mali, pa mogu da ti gurnem u džep kesicu bilo čega, pozovem kolege i gotov si. Ideš u dom. A tamo neće biti ovako dobri kao mi prema tebi“, reče Marko. „Budi zahvalan što te nismo pretukli, mada si kao i svaka fegetčina zaslužio, prijavili te i poslali u dom!“, pun sebe će mršaviji dečko. „Samo se ti javljaj i sarađuj sa nama. Sve će onda biti ok!“, uveravao me je Marko. „Da sarađujem?“, začuđeno sam pitao. „Pa da, cinkarićeš nam ko je derpe. Dovedemo ga ovde u stan, ti sa njim kreneš da radiš to što već radiš, a onda kao odeš do sobe i mi dalje preuzimamo“, pojašnjavao je Marko. „Ali, kako ću…“, pokušao sam da sastavim pitanje. „Pederčino, ’oćeš u dom?“, razdraše se obojica. „Ne“, brzopotezno sam odgovorio. „Onda slušaj i ne seri više, a sad pokupi stvari i polazi“, odbrusio je Marko. Kratko su se domunđavali ispred mene. Nisam čuo o čemu jer sam kupio stvari sa poda i razmišljao šta će mi se sledeće desiti, a onda se Marko okrenuo i rekao kako će me ispratiti na autobusku stanicu. Kada sam ustao, kolena su počela da mi se tresu od silnog suzdržavanja. Nikada ranije mi se to nije desilo. Nisam valjda više mogao da izdržim. „Šta se treseš, pičkice?“, pitao je mršaviji okrećući se ka meni, dok ga je Marko držeći ga rukom za rame odvraćao i nastavio da mu priča nešto. Stajao sam na sred dnevne sobe, tačno ispod tog drvenog ventilatora, nakon gotovo dva sata torture. „Hoćeš li više prestati da se treseš, mamu ti jebem?“, iznervirano će Marko. „Izvinite, ne mogu da se kontrolišem“. Onda me je snažno povukao za ruku, sproveo kroz hodnik i izbacio iz stana. Ovaj drugi je ostao u stanu i ušao u drugu sobu u kojoj se nalazio kada sam ušao u stan. „Pozovi lift“, rekao mi je dok je zaključavao bravu na vratima. U liftu je sve vreme gledao u mene svojim prozirno plavim, ledenim očima. Ćutao je. I ja sam ćutao. Onda je gledao malo u levo, malo u desno. Najzad, lift se zaustavio i izašli smo napolje. Koračali smo ka autobuskoj stnici ubrzanim korakom. „Znaš koji bus hvataš?“, pitao je. „Mislim da da“. Čim smo stigli na stanicu pojavio se neki autobus. Nisam bio siguran ni koji je broj, niti kuda ide. Ušao sam, seo do prozora i tek onda ceo počeo da se tresem. On me je gledao sa ulice, sa rukama prekrštenim iza leđa. Bilo je već skoro pola četiri, ali nisam mogao da idem kući. Sišao sam kod Hrama i odatle se izgubio u pravcu grada. Hodajući sam zapinjao o žardinjere, rupe u asfaltu, udarao o ramena prolaznika. Sve vreme sam ponižen gledao u pod. Oko pola 8 sam odlučio da se vratim kući. Otključao sam vrata i po ulasku mama me je pitala: „Gde si bio?“. „Šetao sam“, rekoh joj, odlazeći u svoju sobu. „Ceo dan?“, pitala je zbunjeno. „Ceo dan mama, ceo dan“. Ušao sam u sobu, sklupčao se na krevet i tek tada dozvolio sebi da ispoljim svoj strah na pravi način. Počeo sam da plačem poput malog deteta, tek tada shvatajući šta mi se desilo tog dana. Nakon nekog vremena sam ustao, izašao iz sobe i rekao majci: „Večeras ću ranije otići na spavanje, sada idem da se istuširam“. Ušao sam u kupatilo i gledao svoju od suza oteklu facu u ogledalu. Gadio sam se sam sebi, osećao sam se tako prljavo. I tako sam se tuširao, i tuširao, trljajući kožu sve jače i ječe, grebući se od besa i nemoći po rukama, grudima po grlu, faci…

Te večeri, konačno sam uspeo da upoznam tog dečaka malo bolje. Sve te godine našeg poznanstva nije mi dozvoljavao da mu se približim, da shvatim kakav je u suštini. Njegov gotovo bezbrižan život za koji su većinski njegovi roditelji bili zaslužni, bio je gotov. Izašao je iz kade, priseća se, i krenuo da se briše peškirom tako jako. Da struže kožu, ne bi li sprao svu tu prljavštinu sa sebe. Otvorio je vrata od kupatila svestan činjenice da više nije dete i da više ne može da veruje ljudima kao što je to obično činio. Shvatio je takođe, da više neće biti bezbrižan. Onda je prišao krevetu nag i crven od vrele vode kojom je spirao sa sebe taj 25.jul, iako je to bilo nemoguće. Obojica smo shvatili da je tog dana naglo porastao, dosta sazreo i da mu se život u potpunosti promenio. Dogovorili smo se da se više nikada nećemo razdvajati. Zahvalan sam mu na tome šta je učinio za mene i na tome što je i dan danas moj najbolji prijatelj, kao i ja njegov.